Bosniak

Advija's Story

11. jula ove godine, posmrtni ostaci još 504 žrtve genocida u Srebrenici će biti sahranjeni u Memorijalnom centru Potočari, BiH. Među žrtvama su dječaci i muškarci koji su pokušali da pobjegnu iz enklave u trenutku kada je ona pala u ruke Ratka Mladića i njegove vojske. Ovo je Advijina priča.

Adviju smo upoznali kratko tokom nase posljednje posjete Bosni. Čula je da intervjuišemo ljude iz Srebrenice i pristala je da ispriča svoju priču.

S njenim dopuštenjem, dijelim tu priču sa vama. Advijina priča je još jedan primjer boli koju je nanio rat na Balkanu. Mozda će vam biti teško dok čitate ovu priču, a ako bude tako, ja vas molim da istrajete i razmislite o Advijinoj hrabrosti da tu priču ispriča. Nije lako genocid staviti u ličnu perspektivu. Ona je imala snage da progovori o tome.

Jedna od četvero djece, Advija je živjela sretno u Srebrenici sa majkom i ocem, dvije starije sestre i mlađim bratom, sve do početka rata 1992. godine. Kada je počeo rat njeni roditelji su odlučili da bi za porodicu bilo najbolje da njena majka odvede djecu iz Srebrenice negdje gdje je sigurno.

Srebrenica je udaljena samo nekoliko kilometara od granice sa Srbijom, te su tenzije između bosanskih Muslimana i Srba koji su tu živjeli, brzo eskalirale. Advijina majka je izbjegla u Sloveniju skupa sa Advijom i njenim bratom i sestrama. U Bosnu su se vratili tek 1996. godine, godinu dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Courageous Advija photo Kristian Skeie

Tokom rata (1992-1995) Advijin otac, Vehbija, boravio je u Srebrenici. Skupa sa hiljadama ljudi koji su takođe ostali tu, preživio je granatiranja od strane bosanskih Srba sa okolnih brda. Preživio je okupaciju, glad i uslove života nalik nekom getu.

Jula 1995. situacija u u Srebrenici se pogoršala. Broj ljudi koji su pristizali u Srebrenicu je rastao. Vojska Ratka Mladića je harala kroz muslimanska sela i stezala obruč oko Srebrenice. Oni koji su uspjeli da pobjegnu iz selâ, tražili su utočište u centru grada.

Kako je Ratko Mladić sve više samouvjereno testirao odlučnost UN-a, holandski bataljon, čija uloga je bila da obezbijedi sigurnosnu zonu, pokušavao je da se odupre zastrašivanju i agresiji koju je ispoljavala vojska bosanskih Srba.

Muškarci, žene i djeca, koji su bili zarobljeni u gradu, sve više su strepili za svoje živote. Bojali su se za svoju sigurnost i šta će biti sa njima. Onima koju su bili u ovoj strašnoj zamci, bilo je jasno da, kada Srebrenica padne (a bilo je samo pitanje vremena kada će se to desiti), muškarce sposobne za borbu će početi izdvajati. Svi su se pribojavali da će Mladić ustvari narediti masovno ubijanje, a ne zatočeništvo.

Oko 10000 muskaraca, koji nisu htjeli samo tako da se predaju sudbini i volji agresora, odlučili su da pješke pođu u bijeg, prelazeći preko minskih polja ka slobodnoj teritoriji u Tuzli. Advijin otac, Vehbija, i njen amidža Bekto, pridruzili su se ovoj povorci i počeli svoje putovanje zajedno. Ono sto nam Advija dalje priča su informacije koje je dobila od ljudi koji su vdjeli njenog oca i ono sto joj je pričao njen amidža, Bekto, koji je preživio.

Dok su dva brata pješačila zajedno sa ostalim muškarcima, grupu je presrela patrola bosanskih Srba. Srpski vojnici su naredili grupi da se preda, a Vehbija, koji je bio na početku kolone, počeo je da hoda ka presretačima, bacajući svoj novčanik na zemlju.  Bekto je pao u nesvijest, od šoka što su ih presreli. Nekad poslije se probudio i shvatio da je sam. Trebalo mu je 19 dana hoda do slobodne teritorije, strepeći svake minute za svoj život i očajavajući nad sudbinom svoga brata.

Pitala sam Adviju da li je njen otac ikad više viđen. Ona misli da jeste. Jedna žena ga je prepoznala u redu za strijeljanje. Ta žena je bila u autobusu sa drugim ženama i djecom u kojem su ih odvodili iz Potočara. Žena ga je vidjela kroz prozor autobusa u trenutku kad su prolazili tim putem. Ona je rekla drugoj ženi, koja je rekla nekoj drugoj i na kraju, vijest je stigla do Advijine majke.

1999. godine Advija i njeni članovi porodice su odlučili da daju krv Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP),  a to je organizacija osnovana nakon rata kako bi tragala i identificirala nestale tokom rata. Koristeći se ogromnom bazom podataka, DNK uzorci, dobiveni kroz uzorke krvi sakupljene od članova porodica, se upoređuju sa DNK dobivenom kroz ekshumirane ostatke. Na hiljade tijela je identificirano na ovaj način.

U oktobru prošle godine, 12 godina nakon što je porodica darivala krv i 16 godina nakon smrti Advijinog oca, referent iz identifikacionog centra je pozvao Adviju sa vijestima da su identifikovali njenog oca. Njegovi ostaci su nađeni u nekoliko sekundarnih grobnica. Trebalo je dosta vremena da dođe do identifikacije jer su njegovi ostaci nađeni na više različitih mjesta, pomiješani sa ostacima drugih ljudi koji su ubijeni u isto vrijeme.

Prikrivanje dokaza je jedan od pokazatelja genocida. Nekoliko mjeseci nakon masovnog pokolja u Srebrenici, i kao reakcija na sve veću sumnju međunarodne zajednice, srpska vojska je pokušala da sakrije tragove ubistava tako što su otkopavali tijela u stanju raspadanja iz primarnih grobnica i zakopavali ih na drugim mjestima, danas poznatim kao sekundarnim grobnicama. U ovom slučaju, izgubio se trag drugim faktorima podobnim za identifikaciju, kao što su odjeća, lični dokumenti i fotografije, te sitne kosti ruku i nogu.

Advija je morala da se suoči sa ovom tupom realnošću. Iz razloga što je tijelo njenog oca pomjerano, samo 70% njegovih ostataka je pronađeno i mala je vjerovatnoća da će pronaći ostatak.

Porodica je odlučila da će ukopati Vehbijine ostatke tokom ceremonije 11. jula ove godine u Memorijalnom centru Potočari. Ova masovna sahrana plijeni pažnju medija cijelog svijeta, te stotine zvaničnika iz zemalja cijelog svijeta dolazi da proprati ovaj događaj kao i hiljade onih koji žale za svojim bližnjima. Ove godine bit će ukopano 504 posmrtna ostatka, što ukopuno do sada iznosi oko 5137 identificiranih žrtava.

Adviji je sada lakše jer je konačno njen otac identificiran. Prije nego što su njegovi ostaci nađeni, ona i njena porodica kao da su lebdjeli u zraku, jer nisu mogli da žale za gubitkom sve dok se njegova sudbina nije razjasnila. Sada Vehbija može imati dostojanstvenu sahranu i poštovanje, a Advija može da posjeti njegov mezar na mjestu koje je sigurno i koje je pod stalnim nadzorom policije.

Ove godine stvari su konacno drugačije. 11. Jula tokom sahrane, Vehbijini ostaci će se vratiti njegovoj porodici. Nosiće njegov tabut kroz hiljade ljudi koji oplakuju svoje voljene, sve do njegovog grobnog mjesta. Kao porodica položiće njegov tabut u zemlju. U jednom tihom, samotnom trenutku, kada svi budu spremni, muški članovi porodice će skupa pokriti njegov grob zemljom. Svi će reći svoj zadnji oproštaj.

Laka ti zemlja Vehbija. Uvijek ćemo te se sjećati 

Mass burial at Potocari Memorial Cemetery July 11th 2011
Photo K Skeie